Završena je liturgijska godina C, u kojoj su evanđelja čitana po Svetom Luki i iza nas je nedjelja Krista Kralja. Ovoga tjedna, prije nego li se okrenemo došašću, promatrajmo našega Kralja, učimo se od Isusa i Njegovog primjera na križu.
Slušajući nedjeljno evanđelje, u uhu i mislima, ostao mi je jedan detalj vezan uz narod i glavare svećeničke koji su bili na Golgoti dok je Isus, zajedno s dvojicom razbojnika, umirao na križu. Odmah na početku navodi se, kako su glavari, zajedno s narodom, izrugivali Isusa. (usp. Lk 23, 35-36) Mi bismo danas rekli „sprdali ga“. Zabolio me taj detalj. Jako… Rugali su se mome Kralju.
Zapitao sam se koliko li je danas onih koji svakodnevno bivaju ismijani i izrugivani? Činim li ja to ponekad? Zašto?
Rugam li se? Omalovažavam li druge? Koristim li društvo kako bih uvijek nekoga „zafrkavao“?
Sigurno znate ono kada vam je dosadno, pa nekoga „zafrkavate“. Ne ljuti se on jer zna da se zezamo, nije nam nikad rekao da mu to smeta. Doduše, nikada nismo niti pitali. Zezamo se oko uobičajenih stvari, svakodnevnih. Ponekad radi frizure, odjeće, mobitela, objavljenog statusa ili slike na faceu i instagramu. Najbolja zafrkancija je ona radi simpatije kojoj ne zna kako prići i što reći, i svaki se puta tako dobro nasmijemo i zabavimo na njezin ili pak njegov račun. Kako površno.
U svojim očima takvim ismijavanjem ispadamo „frajeri i frajerice“. Ne razmišljamo o tome koliko rana i ožiljaka ostavljamo na srcu onih koji su nam „predmet ismijavanja“. Namjerno sam upotrijebio ovu riječ „predmet“ jer da smo svjesni da su svi ljudi stvorenja Božja, njegova djeca, i da svi imamo istoga Kralja, čuvali bismo jedni druge. Čuvali bismo srce, misli i tijela jedni drugima. Mi ljudi nismo „predmeti“, niti smijemo dozvoliti sebi da druge promatramo kao „predmet“ jer svako je vrijeme prepuno „frajera“, i onih koji se silno trude to postati, ali iz krivih razloga.
Bilo je „frajera“ i u Isusovo vrijeme, i oni su uživali kada bi ih društvo gledalo s divljenjem, jer su željeli „biti važni“. Upravo su oni ismijavali Isusa na križu i izazivali ga da siđe dolje, da se spasi, da pokaže koliko je velik. Zanimljivo, među njima bio je i jedan „frajer“ koji je tek na križu, pokraj Isusa, shvatio da mu je život promašen - razbojnik. Tek pokraj Njega, on shvaća da si “faca“ i frajer” jedino kada si s Isusom. Zato Ga moli da ga se sjeti kada dođe u svoje Kraljevstvo, i tek nakon Isusova obećanja da će još danas biti s Njim u raju, razbojnik postaje pravi „frajer“ – Isusov.
Isusovi „frajeri i frajerice“ brinu o tome što Bog govori, slijede primjer ljubavi i razumijevanja. Oni u svome društvu uvijek ostavljaju jedno slobodno mjesto i otvoreni su, kako bi se uvijek netko naknadno mogao priključiti u razgovor i društvo, čak i ako ne poznaje „ekipu“. Isusovi „frajeri i frajerice“ ne omalovažavaju, nisu zavidni, nisu uzdignuta nosa i umišljeni da su najvažniji. Takvih nam frajera treba danas jer onih zemaljskih nam je već dosta, i pomalo nam idu na živce. Svi su isti, jednolični. Zato pustimo sve zemaljske uzore i primjere popularnosti! Pogledajmo Isusa!
Isus se dao poniziti, razapeti i umrijeti; a isprva je izgledao kao totalni „luzer“, još jedan u nizu koji umire na križu. Za tjedan dana narod u Izraelu će ga zaboraviti, a kad ono - iznenađenje. Bog po Njegovom Uskrsnuću, poslanju Duha Svetoga i svjedočanstvu apostola, koji su htjeli biti poput Isusa u ljubavi, nije dopustio da padne u zaborav. I gle… Isusa sada poznaju svi. Popularan je. Da, Isus je popularan. Najveći „frajer“ oduvijek je Isus Krist! Najveća „faca“ koja je hodala ovom zemljom je upravo on! Zato želimo li biti pravi „frajeri i frajerice“, budimo Kristovi! Svi oni koji se s njim druže i koji su se družili „popularni su“, a ta popularnost nije prolazna. Ona ostaje… Zauvijek…
Autor: Josip Matezović
preneseno sa http://www.mladikatolici.net/