Orahovo drvo - 20. list - Ljubav: čudesna roniteljica na dah

Ljubav: čudesna roniteljica na dah ❤️

Korizmeno je vrijeme. Hod je to koji svakoga od nas stavlja pod golemo svjetlo Božje Ljubavi. On doista želi vidjeti kako na tom putu prema Njemu odbacujemo sve suvišno. Kako se rasterećujemo od svih moranja kojima nas zarobio ovaj svijet. 

Na tom putu morat ćeš toliko toga odložiti. Na trenutke će ti se pričiniti kako gubiš i samoga sebe. Bit će te strah jer pomalo odbacuješ oklope koje si tako vješto načinio kao štitove od svijeta. Bojat ćeš se svoje nezaštićenosti, ali vjeruj. Tek kad otkloniš posljednji prividni štit sigurnosti, postat ćeš istinski slobodan. 

Bog će od tebe tražiti više od pokoje molitve i posta. On uvijek traži više da bi ti dao sve. Baš sve. Tražit će da prohodiš podrumskim ćelijama svoga bića gdje si sahranio povjerenje. Tamo će, kao na kakvom smetlištu, biti odbačeni svi oni odnosi koje nisi znao iznijeti na svjetlo. Sve one emocije koje se nisi usudio primiti i dati. Tamo je, ono sve naizgled suvišno i nebitno. Kad zaroniš još korak dublje, u tim podrumskim odajama, pod ključevima straha, otkrit ćeš milost. Shvatit ćeš da su tamo svi rekviziti koji te mogu dovesti bliže Bogu. Tamo su oni kojima možeš oprostiti. Tamo si i ti, kojemu moraš oprostiti da bi mogao dalje, a to tvoje dalje je Bogu bliže.

Zamisli samo! 

Kako bi bilo divno smoći snage i priznati da nisi bio u pravu kad si grubo, gotovo okrutno stavio križ kraj nečijega imena.

Misleći kako te taj netko posve tvoj nedovoljno voli. Neispravno skrbi o tebi.

Kako je svega premalo u njegovom srcu.

Kako se nepotrebno duri.

Nisi obukao njegove/njezine cipele. Nisi pogledao u arenu boli kojom je taj netko tvoj tada kročio.

Samo si se durio i prosuđivao čovjeka kroz njegov odnos prema tebi.

A trebalo je samo voljeti.

Samo, rekoh.

Nema veze. Svi smo jednom bili takvi. Otrgni se od samosažalijevanja i samokažnjavanja. Bog te ne želi u tim emocijama. Želi te dublje, u Ljubavi.

Sve na ovome svijetu što uistinu vrijedi, pronađe svoj put. Ljubav je vješta roniteljica na dah.

Čak i onda kad je potopiš u neukrotive dubine, Bog joj zadrži dah.

I opet ti se vrati. Da ti priliku da oprostiš onima koji te nisu znali voljeti kako ti želiš. I ono još važnije. Da oprostiš sebi što nisi znao zaranjati dublje. Na dah.

Kako bi ti ta ista Ljubav oduzela dah. I odvela te doma, a Božja ljubav je dom.

Kad bismo na trenutak, ali samo na trenutak mogli jedni u druge zaroniti ne promatrajući se kroz riječi, čak ni kroz djela. Kad bismo u drugom čovjeku prepoznali Božji poziv na bliskost, kako bismo istinski bili sretni?!

Korizmeni hod i hod ovih trinaest utoraka sv.Ante, uvijek se susreću. Baš kao što je sveti Ante neumorno, na svom životnom putu, usmjerenom na Križ, susretao tolike ljude i vezivao ih za Božju ljubav. Blagošću, nježnošću, milošću, lijepom riječju.

Bogu se to toliko svidjelo da mu je povjerio status čudotvorca. U ovom svijetu gladnom instant čudesa, atrakcija, senzacija i fascinacija, teško je govoriti o najvećem čudu. O Čudu Ljubavi.

To čudo čini sve novo. Čini nas novim ljudima. Boljim ljudima. Oslobođenima od suvišnosti.

Neka nam ovaj prvi utorak posvijetli ono najmračnije mjesto u srcu kako bismo, vođeni divnim primjerom sv.Ante, mogli upaliti svjetlo ljubavi u drugima.

(piše: Anita Plazibat)