Molitveno bdijenje „za brisanje suza“
Razmatranje Pape Frane
Vatikanska bazilika, 5. svibnja 2016.
Draga braćo sestre,
Poslije svjedočanstava koja smo poslušali i u svjetlu Riječi Gospodnje koja obasjava naše stanje patnje, zazovimo iznad svega prisutnost Duha Svetoga, da dođe među nas. Neka On prosvijetli naš razum, da nađemo prave i prikladne riječi uporišta, neka On otvori naše srce da imamo sigurnost Božje prisutnosti koja nas ne napušta u kušnji. Gospodin Isus obećao je svojim učenicima da ih neće nikada ostaviti same. U svakoj životnoj prilici On će im biti blizu šaljući im Duha Tješitelja (usp. Iv 14, 26) koji će ih pomagati, podržavati i tješiti.
U trenucima žalosti, patnje zbog bolesti, u tjeskobi progonstva i u boli tuge svatko traži riječ utjehe. Osjećamo snažno potrebu da nam bilo tko bude blizu i doživi sućut za nas. Kušamo što znači biti dezorijentirani, zbunjeni, ranjeni u dubini kao što nikad nismo mislili. Gledamo okolo nesigurni, da vidimo nalazimo li ikoga tko može stvarno razumjeti našu bol. Um se napunja pitanjima, ali odgovori ne dolaze. Sam razum nije kadar dati svjetlo u nutrini, shvatiti bol koju kušamo i dati odgovor koji čekamo. U ovim trenucima više su nam potrebni razlozi srca, koji jedini mogu dati shvaćanje otajstva koje okružuje našu samoću.
Kolika nas žalost sustiže kad vidimo tolika lica koja susrećemo. Kolike se suze liju svakoga trenutka u svijetu; jedna drukčija od druge i zajedno oblikuju kao ocean razočaranja, koji zaziva sućut, supatnju i utjehu. Najgorče su one izazvane ljudskom zloćom: suze onoga tko je vidio da mu se nasilno otima draga osoba; suze djedova i baka, mama i tata, djece… Postoje oči koje su često uprte u zalazak i čekaju vidjeti zoru novoga dana. Potrebni smo milosrđa, utjehe koja dolazi od Gospodina. Svi je trebamo: naše je siromaštvo, ali također i naša veličina: zazvati utjehu Boga koji svojom nježnošću dolazi otrti suze s našeg lica (usp. Iz 25,8; Otk 7,17; 21,4).
U ovoj svojoj boli mi nismo sami. Isus također zna što znači plakati zbog gubitka ljubljene osobe. Jedna je od najpotresnijih stranica evanđelja: kada Isus vidi Mariju da plače zbog smrti brata Lazara, ni on ne može zadržati suze. Bi pogođen dubokim ganućem i briznu u plač (v. Iv 11, 33-35). Evanđelist Ivan ovim opisom želi pokazati Isusovo sudjelovanje u boli svojih prijatelja i dijeljenje u nevolji. Isusove suze dovodile su u pitanja mnoge teologe u tijeku stoljeća, ali iznad svega oprale su tolike duše, ublažile su tolike rane. I Isus je također iskusio u svojoj osobi strah patnje i smrti, razočaranje i obeshrabrenje zbog izdaje Jude i Petra, bol zbog smrti prijatelja Lazara. Isus „ne napušta one koje voli“ (Augustin, O Iv 49,5). Ako je Bog plakao, također i ja smijem plakati znajući da ću biti shvaćen. Isusov je plač protuotrov protiv ravnodušnosti zbog patnje moje braće. Taj plač poučava da učinim svojim bol drugih, da me učini sudionikom muke i patnje onih koji žive u najbolnijim prilikama. Protresa me da zapazim tugu i očaj onih koji su pokopali tijela svojih dragih, i više nemaju mjesta gdje mogu naći utjehu. Isusov plač ne može ostati bez odgovora od onoga tko vjeruje u nj. Kao što On tješi, tako smo i mi pozvani tješiti.
U trenutku gubitka, ganuća i plača, izlijeva se iz Isusova srca molitva Ocu. Molitva je pravi lijek za našu patnju. Također i mi, u molitvi, možemo osjetiti prisutnost Božju uz nas. Nježnost nas njegova pogleda tješi, snaga nas njegove riječi podržava, ulijevajući nam nadu. Isus se uz Lazarov grob pomoli govoreći: „Oče, hvala ti što si me uslišio. Ja sam znao da me uvijek uslišuješ (Iv 11, 41-42). Trebamo ovu sigurnost: Otac nas čuje i dolazi nam u pomoć. Ljubav Božja razlivena u našim srcima dopušta reći da kada se ljubi ništa i nitko ne može nas otrgnuti od osoba koje smo ljubili. Na to nas podsjeća riječima velike utjehe apostol Pavao: „ Tko će nas dakle rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja, tjeskoba, progonstvo, glad, golotinja, opasnost, mač?(…). Ali u svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onom koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista da ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni moći, ni visina ni dubina, ni ikoji drugi stvor, neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje, u Kristu Isusu, Gospodinu našemu“ (Rim 8, 35.37-39). Snaga ljubavi preoblikuje patnju u sigurnost pobjede Kristove i naše pobjede s njim i nade da ćemo jednog dana biti ponovno zajedno i promatrati zauvijek lice Presvetoga Trojstva, vječnog izvora života i ljubavi.
Blizu svakoga križa jest uvijek majka Isusova. Svojim plaštem neka obriše naše suze. Svojom rukom neka nas uzdigne i prati nas na putu nade.