MILOSNI HOD KROZ 13 UTORAKA sv. ANTE
Kada nam netko priopći vijest o smrti neke osobe, ukoliko preminulu osobu nismo poznavali, prvo pitamo koliko je imala godina. Kao da se, obzirom na broj godina, može dozirati naša sućut, kao da duboka starost nužno znači proživljen život, a tjelesna smrt u mladoj dobi znači nepotpunost, nedostatnost, manjkavost.
Smrt je, prema našim ljudskim kriterijima, nešto što bi trebalo biti rezervirano za starce i svaki odmak od toga, čini nas ljutitima, nervoznima. Mnogi u takvim situacijama prozivaju Boga za nepravdu, traže racionalna objašnjenja zašto je “morao” oboljeti ili umrijeti netko mlad. Kakav je to Bog koji uzima mlade pred kojima je cijeli život? Takve riječi, okovani tugom, nerijetko izgovaraju i vjernici. Kao da zaboravljaju da postoji nešto veće od života, ovoga ovdje života. Postoji Život, onaj pravi, potpuni-vječni Život! Oni najveći medju nama, poput svetoga Ante, uz svoju vječnu besmrtnost, ostaju i trajno živi u srcima svojih štovatelja.
U kontekstu te mladosti i rane tjelesne smrti, u misli mi uvijek dolazi moj svetac prijatelj-dobri sveti Ante. Kad se preselio u vječnost, imao je tek skromnih 36 godina. To je otprilike moja trenutna životna dob.
Ne možemo i ne smijemo životni hod promatrati kroz broj proživljenih godina, već kroz duhovnu puninu nečijih godina. U tih malešnih 36 godina ovozemnoga življenja, sveti Ante je zatvorio savršen krug poslanja koje mu je povjereno. S tom mišlju, možemo reći da u trenutku svoje tjelesne smrti, sveti Ante nije imao tek 36 godina, on je imao baš SVE godine. Sve koje su mu bile potrebne da mu se ispuni vrijeme. Ispuni milošću predanja Bogu.
Danas ćemo molitvama zakoračiti u prvi od trinaest utoraka kroz koje ćemo razmišljati o svecu koji s razlogom nosi naziv Sveca cijeloga svijeta. Neizostavno je pitanje što ovoga skromnoga sveca čini tako privlačnim? Što je to čemu se divimo u njegovom životnom hodu ? Što je to što ga stoljećima nakon njegove smrti, čini tako aktualnim? Kako se ta njegova velebna svetost nije “potrošila” kroz sve ove godine otkad je napustio ovu suznu dolinu? Što je to što nam sveti Ante može ponuditi danas?!
Ono najdragocjenije što nam sveti Ante nudi je primjer. Primjer potpunoga i bezuvjetnoga predanja svome Gospodinu. Znamo dobro kako je teško nama ljudima prihvatiti svoja ograničenja i nemoć. Ante je prihvatio svoju malenost i predao je natrag u ruke Onoga kojemu sve pripada.
Životne okolnosti neumorno su me vraćale u Lisabon, rodni grad svetoga Ante. Preko deset puta dolazila sam u rodnu kuću svoga sveca prijatelja i svaki put bih osjetila jednu nevjerojatnu milost.
Sveti Ante, u očima onoga, a i današnjega svijeta, po rodenju je već imao sve. Roden u bogatoj, plemićkoj lisabonskoj obitelji imao je priliku živjeti lagodnim životom. Za njega je već bila rezervirana viteška služba, ali on je već u najranijoj dobi od 15 godina odlučio kako je Gospodin njegov put, istina i život. Odustati od sigurnosti i s potpunim povjerenjem se staviti u Božje ruke, to mogu samo iznimne, potpuno slobodne duše. Duše lišene uvjetovanja i kalkulacija, one duše spremne preuzeti odijelo malenosti kako bi postale dostojne Božje blizine. Ta duhovna sloboda sv. Ante fascinira nas i danas. Ona okuplja ljude razasute na različitim koordinatama svijeta oko Antine otvorenosti i zarazne vjere u Boga. Ta otvorenost svetoga Ante gotovo je zarazna. Ona istovremeno poziva i opominje, ona nas želi privući Bogu jer je samo u Njemu mir.
Neka nam ovaj milosni hod kroz trinaest Antinih utoraka donese mnogobrojne duhovne koristi, da slijedeći duhovnu otvorenost našega sveca prijatelja-sv.Ante, usmjerimo svoj pogled i sve svoje prema Bogu. Da osvijestimo kako nije bitan broj godina koje ćemo baštiniti na ovome svijetu, već punina vjere i predanja kojima ćemo ispuniti te godine. Neka nam život svetoga Ante bude primjer punine življenja koja vodi u dom vječne radosti.
(piše: Anita Plazibat)