Orahovo drvo - 11. list - Vjerujmo Gospodinu

on Posted in Orahovo drvo.

VJERUJMO GOSPODINU

Utorak je, peti utorak hoda prema našem prijatelju, svetom Anti. Taj peti utorak razmišljamo o vjeri.

Često čujemo ljude kako grčevito i strastveno brane svoju vjeru ponavljajući kako vjeruju u Boga. Vjerujem da vjeruju u postojanje Boga, ali pitam se:”Je li vjerovanje u Boga dovoljno?”

Zastanimo na trenutak i promislimo kako je u svijetu vrlo mali broj istinskih ateista, ljudi koji ne vjeruju u Boga. Većina ostalih vjeruje da Bog postoji, da on zaista jest naša stvarnost. 

Vjerovati u Boga je prva razina odnosa s Bogom, a najuzvišenija razina našega odnosa s Bogom je-vjerovati Bogu. Imati puno povjerenje u njegov savršeni plan.

To je ona, meni osobno najmoćnija misao u molitvi Oče naš-budi volja Tvoja. Fiat voluntas Tua.

Sigurna sam kako smo svi pročitali Bibliju koja svjedoči kroz toliko snažnih slika o vjeri. Meni osobno, najljepša slika pouzdanja u Boga, vjerovanja Bogu je slika u kojoj Bog poziva Abrahama da žrtvuje svoga sina jedinca.

Kao što znate, Abraham je dar očinstva iskusio u dubokoj starosti. Dobio je sina prvorođenca Izaka. Čovjek duboke vjere uputi se na ono brdo na koje ga je Bog uputio, pripremi žrtvenik i krene na svoje voljeno dijete. 

Je li taj naš praotac Abraham bio lud, pomračen? Je li on uopće volio svoje dijete? Koji bi to otac ruku podigao da usmrti vlastito čedo?

Sve su to pitanja koja reproducira naša nesavršena, blatnjava, nedostatna vjera. Mi u svakom činu, u svakoj nevolji što pokuca na naša vrata, vidimo što gubimo, a ne vjerujemo Bogu da će svaki naš gubitak, svaku našu žrtvu preobilato nagraditi većim dobrom. Kako On doista sve radi za naše dobro. Mi u poteškoćama ne vidimo priliku za milosni rast. Opterećeni smo gubicima. A kako mi uopće možemo išta izgubiti kad ništa nije naše?

Taj dobri Bog kojega bismo u trenu razapeli, zaustavlja Abrahama i proviđa mu ovna za žrtvenik, sačuvavši Izaka, njegovo premilo dijete. Abrahamova vjera nadahnjuje, ali ona istovremeno i posramljuje svakoga od nas. Pitamo se što bismo mi bili spremni žrtvovati i bismo li u žrtvi pronašli ikakav smisao?

Gledala sam svojim očima situacije u kojima pogubljeni ljudi, zabrinuti nad ishodima liječenja svoje djece, ispovijedaju vjeru u Boga, ali nimalo ne vjeruju svome Bogu. Zar bi nas Bog proveo iskustvima koja nisu dobra za nas? Zar bi dopustio ijednu žrtvu, ako ona nije za veće dobro, za puninu života?!

Nedostaje nam duboke vjere. One vjere kojom sav svoj život predajemo u ruke svome Gospodinu.

Živimo u uvjetima koji su vrlo specifični. Vidimo sve manjkavosti ograničenih kontakata, limitiranih radnih aktivnosti. Od svoje silne zabrinutosti za sutrašnji dan, propuštamo vidjeti ljepotu današnjega. Propuštamo prepoznati znakove na putu i poziv koji nam Bog upućuje:”Vjerujte mi! Ne bojte se!”

Sav taj skepticizam i zabrinutost potječu iz naše taštine i oholosti. Volimo planove i uvjereni smo kako znamo što je najbolje za nas. Za naš život, za našu djecu.

Svaku poteškoću na putu kamenujemo svojim mrmljanjem i kukanjem. Ne vjerujemo Bogu. Nemamo povjerenja u Njegovu savršenu Ljubav. Izostanak toga povjerenja vodi nas u očaj, obamrlost duha i gubljenje životne radosti. Tako olako upadamo u zamke besmisla-predvorja duhovne smrti.

Naši talenti nisu naši. Naša djeca nisu naša. Naši dani nisu naši. Sve je to prvo bilo kod Boga i Bogu će se vratiti. Sve nam je to posuđeno kao dar.

Naša je samo Ljubav kojom ćemo odgovoriti na Njegov dar. Naša je vjera.

Nije dovoljno vjerovati u Boga, potrebno je vjerovati Mu. Predati Mu sve svoje, otvoriti Mu vrata i najmračnijih odaja svoga srca i vjerovati kako će ih On rasvijetliti. 

Vjera, da. Ta apstraktna imenica kojoj Božja Ljubav daje figurativnost, stvarnost, opipljivost.

Bog, onima koji Ga ljube i koji Mu vjeruju, sve okreće na dobro.

Vjerujmo Mu onako kako Mu je vjerovao Abraham, onako kako Mu je vjerovao njegov vjerni sluga sv. Ante. 

Vjerujmo mu jer kroz najmračnije horizonte prodire najjača svjetlost, kroz najmuklije tišine dopiru najsnažnije riječi i kroz najbolnije gubitke, spoznat ćemo najdublju radost.

Samo se odvažimo i vjerujmo Mu!

(Piše: Anita Plazibat)