Orahovo drvo - 16. list - Samo zdravlje

on Posted in Orahovo drvo.

Samo zdravlje!

Utorak je. Deseti. Svaki je dosadašnji bio poseban na svoj način. Svaki je bio postaja razmišljanja, uranjanja u milost koju nismo zaslužili, ali je baštinimo. 

Današnji utorak je neobično tmuran i kišan. Jučerašnji je dan bio optočen zlatnim polugama sunčeve topline. Iznimno topao i vedar. Sve se mijenja. Prekonoćno. Nad životnim pejsažima svakoga čovjeka izmjenjuju se bonace i nevere, sunce i oblaci, studen i topline. Neizvjestan je čovjekov hod i gotovo za ništa nemamo garancije ni jamstva. Možda je upravo u tome ljepota. 

Ponekad, suočeni s iznenadnim nevoljama, osvijestimo svoju malenost i krhkost. Spoznaja o tome dodatno nas lomi.

Čovjek bi, sasvim sam sigurna, u svojoj krhkosti trebao naučiti prepoznavati skrivenu snagu. U toj našoj krhkosti svečano je pohranjen poziv na vjeru.

Kad iscrpiš svoje skromne ljudske kapacitete, nastupa vjera. Ta stražarica nad svakim nejakim srcem opstaje i kad se ugasi sve od svijeta. Kad nas okovi bolesti i nejakosti potpuno razoružaju od svih naših talenata, sposobnosti i vještina.

Vjera nas tada nosi. Ona je dovoljna.

Dok razmišljamo o krhkosti, ne možemo se ne zapitati što je to što čovjeka najviše suočava s njegovom malenošću?!

Usudila bih se reći da je to bolest. Postalo nam je poput neke otrcane poštapalice ponavljanje kako je zdravlje najvažnije. Je li uistinu najvažnije?

Je li samo kao zdravi pojedinci možemo poslužiti sebi, obitelji, svijetu?!

Što ako se razbolimo? Je li tada naša vrijednost dramatično pada na burzi svjetovnih vrijednosti?!

Jesmo li i tako bolesni od ikakve koristi?!

Možda svijetu nismo, ali u Božjim očima smo i tada dragocjeni.

Jednom me je jedan prijatelj priupitao ima li uopće smisla moliti za ozdravljenje neke osobe? Je li to bježanje od križa, zaobilaženje kaleža?!

Ja na to gledam ovako. Bog nije neka imaginarna slika iz bakinog starog molitvenika. Bog nije apstrakcija ljubavi. Bog je naš otac. Najstvarnija stvarnost od svih koje imamo. Ocu pristupaš neopterećeno, ne bojiš se da će ismijati tvoje pitanje, molitvu ili traženje. Pristupaš Mu srcem. Ta nije li on znao svaku namisao srca tvoga prije nego si je ti u molitvu uobličio?

Nije li te On prvi ljubio i nije li On koji pred tvojim križem korača s velikim fenjerom ljubavi kojim ti osjetljuje pomračine duha?! 

Nisi li nastao iz Njegove ljubavi i k njoj se vraćaš?! A ti brineš je li ti molitva dovoljno dostojna?! Bojiš se pristupiti Ocu. Bojiš se slabosti pred Onim koji svaku tvoju slablst previja u svom savršenom previjalištu Ljubavi.

Zdravlje je “sveta krava” modernoga svijeta u kojemu je jedini kriterij vrijednosti osobe “korisnost”. U trenutku kad prestaje vaša korisnost za društvo, postajete teret. Trošak. Višak.

Surova je to stvarnost svijeta u kojemu živimo.

Moliti za osobno tjelesno i duhovno zdravlje ili neke druge osobe, potrebno je. Kao zdravi, možemo puno više služiti i dati sebe.

Kao duhovno i tjelesno zdravi možemo iznijeti i tuđe križeve na svjetlo Kristove ljubavi.

Ne bismo trebali biti navezani na zdravlje, smatrati ga imperativom bez kojega se ne može, već bismo, moleći za zdravlje, trebali moliti za veću raspoloživost srca. Sposobnost da se odazovemo na nijeme krikove tolikih. Umirućih. Bolesnih. Ostavljenih.

Zdravlje ne smije samo sebi biti svrha. Zdravlje treba biti u službi veće svrhe. Savršenijega življenja. Mrtvljenja. Predanja.

Ti si, dobri sveti Ante, na svome tijelu podnio terete bolesti i nejakosti. Po ljubavi Božjoj, nikada nisi klonuo duhom. Po tvome moćnom zagovoru ozdravljali su i danas ozdravljuju toliki ljudi. Ozdravili su čudesno i neki meni bliski ljudi. Hvala ti na tome! Daj nam snagu i vjeru da u daru tjelesnoga i duhovnoga zdravlja prepoznamo Božji poziv na djelatnu ljubav. Poziv na služenje. Tek tada, dar duhovnoga i tjelesnoga zdravlja, neće biti tek puka ugoda, već oruđe na našim osobnim putovima spasenja.

Dobri Bože, očuvaj nas zdrave, duhom i tijelom, kako bismo mogli biti produžene ruke Tvoje ljubavi u svijetu. Baš poput Tvoga miljenika, a našega prijatelja-svetoga Ante.

(piše: Anita Plazibat)