Srce na dlanu
Najteže je naići na opkoljeno srce. Srce bez vjere. Kojom god strategijom išao prema takvom srcu, bit ćeš poražen. Najteže je ići na ranjenika. Na čovjeka koji bi htio naprijed, ali mu nešto ne da. Netko ne da. Na čovjeka koji hrani svoje zablude. Koji svojim pogreškama tepa i nježno ih skladišti u uzvišenim odajama srca. Svatko je od nas bar jednom bio taj čovjek koji je zapeo u rascjepu pripadanja nekoj pogrešnoj emociji. Svatko je od nas bio čovjek koji se bojao vjerovati. Takve ljude treba pustiti na miru. Treba i sebe ponekad pustiti na miru.
Ma koliko htio biti dio nečijega svijeta, ma koliko te sve vodilo tome srcu, ma kako snažno pred nekim srcem htio svjedočiti vjeru, nauči i zastati. Pusti.
Ne možeš liječiti onoga tko lijek ne želi niti osloboditi onoga tko sam, pred počinak, zaključava vlastite okove. Pustiti. I osobi dopustiti da živi svoj izbor, ma kako tebi izgledao suludo pogrešan.
Nauči moliti za nekoga na daljinu jer je ponekad to najviše što možeš dati. Nauči krotiti želju i budi mirno zavaljen u misao kako sve što ti uistinu trebaš, sve što Netko tvoj treba, ionako odavno putuje k tebi i k toj osobi. I kad-tad, zatvorit ćeš krug. Osvrnut ćeš se i u svemu što te obišlo i zaobišlo prepoznati savršeni rukopis Neba. Nije li to čudesno?
Parafrazirat ću poznati hrvatski bend i napisati kako ima ljudi koji zaključaju srce poput dragog kamena.
Ima i onih drugih ljudića, koji nose srce isčupano iz njedara na svojim dlanovima. Pa ih netko gurne, srce padne u prašinu bola. Podignu ga i puhnu ne bi li otpale te prašnjave čestice s njega. To prljavo. To suvišno. I nastave tako cijeli život sa srcem među dlanovima.
I vidiš te ljude “srconošce” izranjavane i slomljene, ali međ’ dlanovima i dalje nose srce.
I poželiš, usprkos svemu, biti bar jednom, jedan od njih.
A znaš da nisi.
Teško je ići kroz život sa srcem na dlanu, no postoji nešto kudikamo teže. Teže je biti čovjek koji oplakuje vlastite rane. Kao da nitko na svijetu nikada ranjen bio.
Pogrešno je to. Sve umrlo u nama stavljamo na pijedestal bola.
Koliko puta sam samo čula ljude koji tvrde da ne mogu ići vidjeti bolesnika jer im je to teško. Da ne mogu na sahrane.
To su ljudi koji ne nose srce među dlanovima. Nose ga duboko u sebi, okovano ljušturama i oklopima straha od osjećanja. Od boli. Boje se zaplakati.
Ta taština koja nas mami pa svoju ranjenost krunimo oklopima, neprijatelj je našega srca. Ništa se veliko ne može dogoditi čovjeku koji je zaključao srce. Nijedan velik susret. Ni s Bogom. Ni s ljudima.
I danas je utorak, jedan od onih koje posebno volim. Utorak hoda prema svetom Anti. Životi svetaca često nas podsjećaju koliko je teško nositi srce na dlanu, ali to je put svetosti. To je put svetoga Ante. On se nikada nije povukao u ljušturu svoga straha. Sa srcem na dlanu propovijedao je Božju riječ i onda kad ga nitko nije slušao, tek malene ribe.
Ponesi srce na dlanu u svijet. Puno puta će za tobom ostajati krvav trag ranjenika, ali kad zacijeliš, shvatit ćeš da to nije ništa strašno. Tek duboki trag ljubavi koji za nama ostaje i kad sve drugo, pod rukom vremena, iščezne.
(piše: Anita Plazibat)