Radno vrijeme župnog ureda

 

  • ponedjeljkom, utorkom, srijedom i petkom od 11-12 sati i poslijepodne od 18-19.30 sati.
  • Župni ured ne radi četvrtkom, subotom i nedjeljom te zapovijedanim i državnim blagdanom.

 

Reportaža u Slobodnoj Dalmaciji

Prenosimo reportažu Slobodne Dalmacije o djeliću života vezanog uz naš samostanski vrt.

Preneseno sa poveznice: https://slobodnadalmacija.hr/mozaik/zivot/fratri-na-poljudu-i-pojisanu-zavrnuli-rukave-habita-uz-masline-uzgajaju-kukuruz-najveca-je-radost-biti-svjestan-da-jedes-zdravo-1019260

 

Fratri na Poljudu i Pojišanu zavrnuli rukave habita, uz masline uzgajaju - kukuruz: Najveća je radost biti svjestan da jedeš zdravo

PIŠE DAMIR ŠARAC

2. svibnja 2020. - 22:44

foto: Ante Čizmić/HANZA MEDIA

Smatra se kako ćemo ovo ljeto, zahvaljujući svjetskoj nesreći s pandemijom koronavirusa, dočekati s najljepšim okućnicama, vrtovima i poljima u našoj novijoj povijesti – kad smo zapustili zemlji, pa su se nove generacije pitale zbog čega su tolike površine “zasijane” travom i korovom i čemu služe oni prostori za drače oko gradskih kuća...

U općoj dosadi dobrovoljnog zatočeništva mnogi građani odlučili su srediti okućnice i – možete vidjeti po društvenim mrežama – oko kuća stvorili prave male rajske vrtliće za jutarnju i popodnevnu razonodu na suncu i zraku.

Rukave habita zavrnuli su i fratri koji su stoljećima uz samostane držali povrtnjake i domaće životinje, koji su nekoć velikim, a danas manjim redovničkim obiteljima značile opstanak.

Braća svetoga Frane živjela su sve do kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća većinom od zemlje oko samostana i prošnje od vrata do vrata.

U dane karantene, kad se u župnim uredima vode samo matice umrlih i nema vjenčanja, prvih pričesti, krizme, vjeronauka ni uobičajenih kontakata, a mise služe bez vjernika, njihovi vrtovi koji su bili poprilično zapušteni zelene se kao prava povrtna gospodarstva.

Ono što im je viška, ne prodaju, nego dijele potrebnima. I to je pravilo.

 

VEĆ KAO DIJETE NAUČIO RADITI NA ZEMLJI

Posjetili smo ih taman uoči jučerašnjeg blagdana svetoga Josipa Radnika, zaštitnika onih koji u znoju lica svoga kruh jedu ili ako vam je draže, Prvog maja, svetkovine radnih ljudi.

Nije bilo sumnje da će najveći sportaš među dalmatinskim franjevcima postići i najbolje rezultate na aktualnom fratarskom izazovu: fra Tomislav Hrstić (47), župnik Svete Trojice iz samostana sv. Ante na Poljudu, poznat trkačkoj populaciji kao dugogodišnji uspješni i nagrađivani maratonac, svakog dana je osam sati u golemom vrtu uz Hajdukov stadion.

U zoru odradi trening, pretrči tjedno osamdesetak kilometara, pa se hvata motike. Nije ovdje riječ o nekakvom vrtliću – o šest tisuća kvadrata se tu radi, a ako znamo da je površina nogometnog igrališta oko sedam tisuća kvadratnih metara, onda je jasno koliko znoja treba proliti po ovim savršeno preciznim gredicama!

Zatekli smo ga s motornom kopačicom, prevrće zemlju na dijelu vrta gdje uspijevaju, što je raritetan prizor u Dalmaciji, kukuruz i masline. Skupa!

– Moja majka Jaka govori: “Zemlja je mati, uvijek joj se vrati!” Nije meni strana zemlja, u mome rodnom Ljubuškom obrađivali smo i dvadeset tisuća kvadrata poljoprivrednih površina, od toga smo živjeli, a prodavali smo na bancima u Makarskoj i Vrgorcu. Nije bilo odmora, već kao dijete naučio sam raditi na zemlji, a kasnije kad bi sa studija došao doma, znalo se, nema izležavanja nego se presvuci i udri radi. Kad sam prije četiri godine došao na Poljud, od ovog velikog vrta bila je obrađena, recimo, trećina. Već tada sam prionuo poslu, a intenzivno baš od početka ograničenja koje je donijela epidemija. Sav naš redoviti posao koji je bio oslonjen na ljude je stao, a ja nisam mogao biti besposlen i odlučio sam svakodnevno osam sati raditi u vrtu. Da istinu kažem, dobro sam se u početku namučio samo za počupati travu i korov, a među njima je najgori troskot, danima je to trajalo. Ali je ujedno i najveća gnjavaža. Kad počneš saditi pa vidiš plodove svog rada, onda je sve lakše – govori fra Tomislav, kojemu u vrtu pomaže i Joško Miše.

 

image

foto: Ante Čizmić/HANZA MEDIA

 

OD ARTIČOKA DO JAGODA

A kad je fra Tomislav počeo nabrajati čega tu sve ima, činilo se da nema kraja:

– Započet ćemo s krumpirom, nema vrta bez krumpira, je li tako? On zauzima petinu vrta, a bit će ga jedno osamsto kila. Do njega su pome, sada ih je 150, a danas ćemo posaditi još sto, na redu su jabučarke. Onda ide šezdeset balancana, šezdeset paprika, a u pripremi je još 150 paprika i stotinu balancana, već smo ih upikirali. Slijede rašćika i rotkvice, pet-šest vrsta salate, oko četiri stotine komada, pa cikorija, na pet mjesta je posađena blitva, onda idu špinat i kapulica. Ovo po sredini je bob i artičoke, pa kupus. Uz rub su peršin, selen i mrkva, rikula, nešto čili-paprika i feferoni... Brzo ćemo sijati tikvice, lubenice, posebno vijetnamske lubenice dobro uspijevaju, ali i razne druge tikve. Ne zaboravimo i kukumare. Dobre budu i jagode. Na dva mjesta su masline, na njih stotinu imali smo lani četiri stotine litara ulja, rodilo je pošteno, a to je nama za dvije godine – ponosan je fra Tomislav, ali nije gotov. Još voćnjak.

– Imamo šljive, smokve, barakokule, trešnje, višnje, kruške, kivi, grejp, murvu, šipak, lozu za stolno grožđe, divlju naranču za marmeladu i sok, limune i mandarine koje su jedine nekako slabe....

A kako ste uspjeli pobratimiti kukuruz i masline?

– Eto bilo je mjesta, pa je bilo zgodno. Izgleda da pašu jedno drugom. Kad sam početkom devedesetih dolazio na Poljud, s fratrima sam se okladio da ću ovdje posaditi duhan i da će uspjeti. I bilo ga je, pedeset kila – prisjetio se poljudski župnik, a u samostanu je sedam fratara, pa uz goste, jasno je da se poprilično uštedi na verduri i voću.

– Najveća je radost biti svjestan da jedeš nešto zdravo, a i kad ljudima oko tebe to nešto znači, onda zaboraviš na sav trud. Treba proliti dosta znoja, u vrtu moraš biti svaki dan, makar da čistiš od nametnika i puževa. Dio plodova je za naš samostan, dio podijelimo – kaže.

– Kako je Poljud na močvarnom terenu, tako ova zemlja i nije baš čudo plodna, treba dosta gnoja, manje je kvalitetna od moje doma, a što se tiče zalijevanja imamo desalinizator, ali ne i navodnjavanje kap na kap, pa ljeti po vrućinama treba najmanje tri sata svakog dana da se sve zalije. Ove zime i proljeća gotovo da nije bilo kiše pa već treba puno vode. U vrtu treba osigurati i rasad, zimi dignemo plastenik, a mogu i jedan praktični savjet podijeliti: sjeme poma i balancana stavi se u mokru čarapu kraj radijatora, na toplo, pa proklija sigurno i onda se pikira. Nema greške – preporučuje fra Tomislav, koji također ima savjetnike: svoju majku Jaku i oklajskog iskusnog poljoprivrednika Mira Barišića.

– Što se tiče vrta, najteže je prošlo, a to je priprema, čišćenje od korova. Iskoristio sam ovaj mjesec i po za nešto kreativno, umjesto da samujem i tugujem, a gdje ćeš bolje nego raditi pa gledati biljčice kako rastu. Od sada će održavanje vrta tražiti oko tri sata dnevno i toliko ću se sigurno moći posvetiti. Svakome tko ima komadić zemlje preporučujem ovo isto, rad je najbolji odmor za mozak i rekreacija za organizam. O zdravoj hrani ne treba ni govoriti – zaključuje fra Tomislav, kojem se u poljudskom vrtu često priključi i kolega s Pojišana, župnik fra Žarko Lučić (41), još jedan naš splitski agro-fratar koji obožava motiku i mašklin.

 

OBOŽAVA MOTIKU I MAŠKLIN

Franjevac kapucin fra Žarko župnik je svetišta Gospe od Pojišana, splitskog simboličnog mjesta u danima straha od zaraze, jer je drevna Bogorodičina ikona u srebrnom prijestolju od pamtivijeka na ramenima građana silazila u katedralu, gdje bi se pred njom kler i vjernici bez prestanka moliti za zaštitu baš od strašnih epidemija, ratova i gladi.

I pomagala je, pišu kronike, a Splićani bi joj svaki put nadogradili svetište.

foto: Ante Čizmić/HANZA MEDIA

 

Pojišanska Gospa još bdije nad svojim gradom, tijekom jutro su vrata otvorena za privatnu molitvu, pa iako je nekoć u nevoljama išla među puk, danas puk dolazi njoj. Pojedinačno i uz razmak, molim!

Kapucinski vrt na Pojišanu bio je tri puta prostraniji nego danas, oduzet im je u jugoslavenskoj nacionalizaciji i sada se rasprostire na površini oko 400 kvadrata. Fra Žarko, Papin misionar milosrđa – jedan od samo četvorice hrvatskih svećenika s tom službom, zemlju je također zavolio u djetinjstvu, njegova obitelj je iz Jajca, više se i ne sjeća koliko su polja obrađivali, a držali su i krave, svinje, ovce, kokoši, zečeve...

– Ej, ali fra Tomislavov vrt je pravi, jeste ga vidjeli?! Otiđem mu svako malo dati ruke, a skupim i koji savjet za ovaj naš vrt. Iskreno, ubi me trava, to je stalna borba. Počupaš je i dok se okreneš već je duplo viša. A izbjegavam polijevati kemijom, dovozim stajski gnoj, iako sam svjestan da iz njega niče ta travurina, nastojim naći domaće sjeme iako sve teže, imamo staru gustirnu u vrtu jer Pojišan je cijeli na vodi, iza crkve je čak i potočić. Tako da je sve što ovdje vidiš zdravo. Nema puno, ali je eko – zadovoljan je fra Žarko dok mu se oko nogu i motičice plete Mero, mali mješanac rodom iz Žute Lokve kojeg je, svačijeg i ničijeg, udomio prije nekoliko godina. Prizor prave franjevačke idile, jer sveti je Frane Asiški, ne zaboravimo, zaštitnik prirode i ekologije.

foto: Ante Čizmić/HANZA MEDIA

 

VEĆ NAPREDUJU FAŽOL, SALATA, POME...

U vrtu već napreduju fažol, salata, pome, paprike, balancane, kukumari, cikle, a od voćaka trešnja, jabuka, mandarina, kaki i šipak.

– Naš vrt je nevelik, ali ono što urodi nama je i previše, tri smo fratra i jedan student, pa dio dijelimo drugima. Sve slobodno vrijeme, a sada ga zbog žalosnih okolnosti, nažalost, imam i previše, provodim u vrtu. I mijenjam se s fra Tomislavom, on meni dade blitve, ja njemu cikle i tako... Naši su kapucini, kako nije bilo drugih prihoda, živjeli od prošnje i ovakvih vrtova, pa mislim da je dobro da nastavimo tu tradiciju iako su neka druga vremena. Posebno sada, kad je cijeli svijet u panici i strahu, podsjetio bih ljude da su naši stari i od vjere živjeli. Možda nisu znali za sve što se zbiva u svijetu, pa su lakše prihvaćali dobro i loše koje život nosi, za razliku od nas koji smo paralizirani strahom. I nama fratrima je teško, nemoguće je naše poslanje živjeti bez ljudi, eto nekako se utješim radeći u vrtu pa zaboravim... To je spas, a na koncu kad sve ovo prođe i ljepše će izgledati nego da je zarastao u korov – smatra fra Žarko.

– Kršćanska Europa se podigla iz benediktinskog pravila: “Moli i radi”. Uz samostane su bila velika gospodarstva, a redovnici su puk učili poljoprivredi i obrtničkim vještinama, pa su zajedno napredovali u novim saznanjima. Uz katedrale su nicala sveučilišta i tako je Katolička crkva davala svoj doprinos društvu, ne treba to zaboraviti – zaključuje fra Žarko.

 

foto: Ante Čizmić/HANZA MEDIA 

 

Sve mise pred samostanima

Pojišanskog župnika zatekla je "virusna blokada" usred priprema za radove koji se očekuju desetljećima: ovog proljeća trebala je započeti izmjena krovišta na svetištu, koje je u katastrofalnom stanju i krajnji je rok da se izmijeni.

– Situacija s krovom je takva da ne može više čekati ni minute, ne daj Bože kakvog potresa ili jače kiše, tko zna bi li izdržao. Sigurno nije mijenjan više od stotinu godina i u strašno je lošem stanju. Čim se stanje primiri započinjemo – kaže fra Žarko.

– Imamo pored svetišta uređen prostor za bogoslužje, vremena su lijepa, pa ćemo vani slaviti mise. Mislim da mi možemo uz sve preporuke o distanci bez problema primiti stotinjak ljudi. Imat ćemo redare i sve što treba, samo da konačno nastavimo gdje smo stali, jer bez euharistije kršćanski je život nezamisliv – uvjeren je fra Žarko Lučić, a za isto se rješenje odlučio i poljudski župnik fra Tomislav, pa će se mise održavati pred samostanom.

 

ZGODE U POLJUDSKOM BRATSTVU IZAZVANE PANDEMIJOM KORONAVIRUSA

U vremenu ovoga nametljivoga rata s korona virusom poljudsko bratstvo živi sabrano i pažljivo, s pojačanom zajedničkom molitvom i s dobro pojačanom hranom o kojoj – prema preporuci našega serafskoga oca – brine naš gvardijan kao što majka brine za svoju djecu, pri  čemu, dakako, naše domaćice nisu beznačajne. Fra Toma Iunior svojim vrtlarskim vještinama čini da vazda imamo svježeg zelenila. Sve u svemu, u življenju s nevidljivim neprijateljem dani nam prolaze u opuštenosti, pa i u vedrim zgodama ili cvjetićima. Neke od tih naših cvjetića želimo podijeliti s bratstvima u Provinciji.   

Prva zgoda

Toma Senior – očito obuzet mislima o korona virusu – spontano uzdahne: „Bože moj, Bože moj…“

Fra Bernardin se prisjeti Raspetoga, pa vapaju našeg fra Tome pridoda Isusov dodatak: „… zašto si me ostavio…?“                                                                                                                                                                                      

Gvardijan se slatko nasmijao, a fra Toma je bratski prihvatio dopunu, dodavši: „Nije loše…, baš za čas s ovom komedijom oko korona virusa…“    

 

Druga zgoda

Fra Marijanu – našem Mati – nakon velikog nagovaranja namjestili su radio-aparat na HR1, pa čuje i vijesti o korona virusu. Više puta je čuo da to čudo dolazi s velikom temperaturom i kašljanjem. Njemu se takve tegobe i inače događaju relativno često, a ima i drugih nevolja, pa svaki drugi dan naglas vapi Gospodinu da ga uzme… Sada pak te pojave mogu biti znak i za korona virus, dakle i za sigurnu smrtnu opasnost… Dogodilo se tako da mu je skočila temperatura i uobičajeni kašalj.

Pozove dobru i strpljivu njegovateljicu Jelu – Bog joj naplatio za sve žrtve oko našega fra Mate – i kaza joj zabrinuto: „Jel’ to ono…“

 Jela mu odlučno i dobrohotno reče: „Nije, fra Marijane, nije… To je ono vaše…“

„Onda ništa…“, odgovori fra Marijan. 

 

Treća zgoda

Gvardijan fra Anselmo odlazi u nabavku namirnica i lijekova za bratstvo, uvijek  opremljen zaštitnim rukavicama i maskom. Ne pretjeruje u tome. Fra Bernardin pak – već od mladosti često upozoravan od liječnika da se vazda čuva virusa – i gvardijana i druge u bratstvu u po’ šale u po’ zbilje potiče da paze na pojedinosti oko zaraze s korona virusom.

Gvardijan mu reče: „Tko previše pazi, prvi će ga dobiti…“

„Dobro“, reče fra Bernardin, i doda: „Onda ćemo Toma Senior i ja u kafić na Rivi, u onaj sa zamagljenim staklima…, tamo s mladima…“

„Idemo, baš nas briga… Mi se ionako osjećamo mladima…“, reče Toma Senior.

„Pa da…, na Katoličkom radiju imaju tjednu emisiju s naslovom ‘za mlade i za one koji se tako osjećaju’. Idemo u kafić, baš nas briga…“, dometnu fra Bernardin.                                                               

„Idite. Povedite sa sobom i fra Marijana…i fra Šimu, još prikovana uz krevet…“, reče gvardijan, opet uz zajednički iskreni smiješak…

 

 

Četvrta zgoda

Poslije ručka, u opuštenom odlaženju iz blagovaonice, fra Rafo prilazi fra Bernardinu posve blizu dok mu kazuje zgodu iz davnih dana (ne o biskupima!). Fra Bernardin – uporno pozoran na opasnost od virusa – kaže fra Rafi: „Rafo…, distanca, fizička udaljenost, kako Stožer nalaže…“ 

Fra Rafo se nasmije, vodoravno podigne svoja dva norveška štapa, i to tako da se od krajeva njegovih štapova do naših nosova stvorio razmak od po dvadesetak centimetara. Tako je  nastala  distanca od dva metra, kako nalaže Stožer, pa je fra Rafo na posve legalan način  nastavio kazivati staru zgodu, ali, molim, ne o biskupima.

 

 Peta zgoda    

Fra Bernardin ima naviku da katkad na glas kazuje riječi iz psalama i crkvenih himana. To čini da vježba pamćenje, a dobro mu dođe i za grešnu dušu.

Kod stola, prije objeda,  započne: „Silni Bože što nam jesti…“, a fra Rafo odmah nastavi: „… na zemaljskoj daješ cesti…“, pa zaključe zajedno: „Među svete ti nas smjesti, u nebu kod stola tvog…“ 

Toma Senior, ne bez uobičajene blage ironije, pripomenu: „… da, da, ali sada ćete se smjestiti kod ovog stola, da papate…“

 

Šesta zgoda

Nakon objeda, u blagovaonici, fra Rafo, stari zakleti logičar, kojega zadnjih vremena muči preponska kila, reče fra Tomi Senioru: „Znaš, ja imam kilu, dakle, ja sam kilavac…“.                                                                                                                                                 

„Ma, ajde, Ti si kilavo dite, i to je to…“, dometnu fra Toma Senior. 

„Dobro, Ti tako kažeš…, i što ja sad tu mogu…“ Razišli smo se u smijehu.

 

Sedma zgoda

Uz doručak kaže fra Toma Iunior: „Doći će nam neki obrezivati ukrasno žbunje na parkiralištu, jer se nadamo misama na otvorenom“.

„A jesu li ti ljudi testirani na korona virus?“, upita stari borac s virusima, fra Bernardin.  Nastade prava rasprava o korona virusu.

Fra Anselmo kaže kako se svi ti veliki znalci međusobno razlikuju, a fra Toma Senior doda kako su budalaštine sve te preporuke oko rukavica, čišćenja kvaka, dezinficiranja pragova i sličnih sitnarija… 

Fra Bernardin, učvršćen upozorenjima liječnika i grdnoga mu iskustva s virusima i bakterijama, odlučno doda: „Dobro, vi se ponašajte kao Amerikanci (SAD) koji žive po načelu ‘tko smo, što smo, tko nam što može’, pa neka vam bude kao njima, a ja ću se ponašati kao Hrvat, kako to nalaže Hrvatski stožer za civilnu zaštitu…“

I tako smo se, uz smijeh, podijelili na Amerikance i na jednog Hrvata… 

 

****                                                                                                    

Ima i drugih i drugačijih zgoda, ali ‘ne smin sve reći’… 

Na slavu Gospodina našega Isusa Krista!                                     

fra Bernardin Škunca               

Preneseno sa: https://www.ofm-sv-jeronim.hr/zgode-u-poljudskom-bratstvu-izazvane-pandemijom-koronavirusa/