Orahovo drvo - 22. list - Pozlaćena odbačenost
Pozlaćena odbačenost
Svaki čovjek je, uranjajući u životne dubine, često ostajao bez daha.
Bez daha su nas ostavljali oni milosni trenuci u kojima bismo kušali nadnaravnu radost koja je duboko pohranjena u Ljubavi. Bez daha su nas ostavljali i oni trenuci u kojima smo bivali odbačeni. Odgurnuti. Odloženi na margine tih istih ljubavi.
To je ljepota života. Iskusiti ga u punini. Sve njegove oseke i plime privezati u luku Božje ljubavi. Na jedine sigurne koordinate.
Istinsku odbačenost nećeš iskusiti na šalteru Porezne gdje ti je netko stran rekao da si došao mimo radnoga vremena i naručiti te da dođeš idući dan. Nećeš iskusiti ni kad netko odbije surađivati s tobom, ma kako uvjeren bio da si bolji i kvalitetniji izbor od protukandidata.
Onu istinsku, duboku odbačenost, možemo iskusiti samo ako nas odbaci netko posve naš. Najosobnije naš.
Rijetko, zaista rijetko se čovjeku dogodi da upozna osobu koja je njegov duhovni broj i kroj. Neki to ne iskuse nikada. Sretni iskuse jednom, a najsretniji u mrežu života uhvate nekoliko takvih ljudi. Najsvojih.
Takvi ljudi u rukama imaju ključ kojim mogu otključavati i tamne, najmračnije komore tvoje duše. Pred njihovim svjetlom razdanjuješ svoje tmine. Bivaš im otvoren poput cvijeta pod prvim kapljicama jutarnje rose. Potpuno.
To su oni ljudi koji su ti, uvjeren si, dodijeljeni u milosnoj razdiobi Najvećega. Dar od Boga.
Ponekad se dogodi, pod naglim mijenama struja, pod oštricom nesporazuma, da se ti najtvoji ljudi ne mogu nositi s tobom. Da ne umiju biti dar za kakav su predodređeni. Postaneš im premalo ili previše. Pogube se i u nemoći te odbace.
Takva odbačenost, osobito ukoliko joj ne znaš ishodište, najviše zaboli. U tebi izmjenjuje čitavu lepezu osjećanja. Od razočaranja i tuge do prkosa i bunta. Od sjete i nerazumijevanja do osora i grubosti. Prošeta te kroz one emocije za koje nisi ni znao da imaš, da te imaju. Ostaneš ukopan u nemoći nerazumijevanja. Ostaneš prazan.
Praznina je druga riječ za nemoć. U toj svojoj duhovnoj nemoći, želiš demonstrirati moć. Ne želiš biti okrutan, ali nekako želiš kazniti osobu koja te odbacila. Kao da se želiš osvetiti. I onda posežeš za nečime, naizgled banalnim, bezopasnim i neradikalnim. U srcu odlučiš da više nećeš moliti za tu osobu. Nećeš ti osvete! Tješiš se. Još uvijek si ti dobar čovjek i kršćanin. Ništa nažao nikome nisi učinio. Kakvo trulo i opasno zavaravanje!!!
Prestati moliti za nekoga najokrutnija je osveta. Prešutna, nečujna, nevidljiva očima svijeta. Ona je osveta u kojoj odbacuješ Boga. Najokrutnija.
Osobito okrutna onda kada te netko povrijedi, a ti ga tako kažnjavaš. Veze između ljudi ne prestaju u trenutku kad netko s nekime prestane razgovarati i tako okonča prijateljstvo ili ljubavnu vezu. Ne prestaju veze u trenutku kad nekoga otkačiš s društvenih mreža niti kad izbrišeš nečiji broj iz telefona.
Veze prestaju, odnosi umiru, kad prestaneš moliti za onoga za koga si molio. Kad prestaneš moliti, presijecaš nevidljivu, ali snažnu pupčanu vrpcu između vaša dva srca.
Ljubav ne umire prirodnom smrću. Mi je ubijamo odlukom, a takva odluka ubija nas. Ono najbolje od nas. Ono što se molitvom jača.
Kakve li okrutnosti!
Takvi smo mi ljudi u svom prvom instinktu. U afektu. Sve dok ne upoznamo Boga. Dok ga ne prepoznamo u svim onim stražarima nad bojnim poljima naših života. I prestanemo odvagivati koliko je tko čega zaslužio, svjesni da ni sami nismo po zaslugama dobili svoje milosti.
Tada, iz susreta s Bogom, poneseš u srcu potrebu neumorno moliti. Neobično i suludo, ali najviše za one koji su te najgrublje ranili. Najokrutnije odbacili.
Kroz prizmu Božje ljubavi, naučiš ljude gledati drugačije. Presvlačiš njihovu grubost u svoju nježnost i osluškuješ. Osluškuješ kako nas ponekad, poneki ljudi, usprkos trudu i želji, ne znaju voljeti bolje. Nekad se neki boje da nas nikada neće znati voljeti dovoljno. Iz toga neznanja, u strahu; povuku se prije nego nas zavole previše, a nedovoljno dobro.
Ponekad nas ljudi vole dovoljno jako, ali ne i dovoljno dobro.
Takve ljude ne treba kažnjavati. Ne treba se duriti. Treba ih nježno previjati molitvama. Ne prekidati duhovne veze.
Treba naučiti grliti svoju odbačenost, izmaknuti se pred okrutnim porivom oholosti. Treba izmoliti mudrost da svoju odbačenost i ostavljenost, razapetost i zgaženost, suobličimo Kristovoj odbačenosti.
Neumorno moliti Boga da nam povjeri snagu da svaku odbačenost uglavimo u onaj mikrometar praznine između Njegovih dlanova i čavala na križu. Da se uglavimo i srastemo s Njime u tome iskustvu nedostatnosti.
U Ljubavi koja nije ljubljena. U radosti koja nije življena.
Treba pustiti i prepustiti Bogu da pozlati nasu odbačenost. Pretvoriti je u most. To možemo samo molitvom.
Počni moliti za osobu koja te odbacila, obloži tu osobu ljubavlju, prebirući zrnca krunice posij nove početke. Možda ne nove početke s tom osobom, već novi početak s Bogom.
Zaljubi se u svoju odbačenost. Zagrli svoju suvišnost. Ona će, ponavljam ti, uvijek narasti iz odnosa u kojima odlazi netko najtvoj.
Udaljivši se od nekih ovozemnih ljubavi, gubeći poneke dragocjene prijatelje, približio si se najvećoj ljubavi.
Spomeni se, čovječe! Živi Bog je bio izdan i odbačen. Pih, bio. Svaki dan Ga odbacuju i razapinju. Živoga Boga.
A ti, a ja?! Mi oštrimo srditost i oholost ne bismo li povrijedili one koji su nas odbacili. Mi ratujemo tvrdeći kako to nije pošteno.
Durimo se i oplakujemo svoje odbačenosti. Umjesto da ih sve stavimo u povoje Kristove Ljubavi. Pokrijemo molitvama i strpljivo pričekamo.
Da procvjetamo iz svojih rana. Baš kao On. U Ljubav!
(piše: Anita Plazibat)