Pred koji mjesec naše samostansko bratstvo posjetio je fra John Luke Gregory ofm, župnik na Rodosu u Grčkoj. Kako je doživio svoj boravak u našoj zemlji možete pročitati u putopisu kojega objavljujemo u nastavku.
Ovoga mjeseca imao sam priliku doputovati iz Grčke, s Rodosa gdje živim i služim, kako bih prisustvovao važnom sastanku JPIC-a (Pravda, Mir i Cjelovitost Stvaranja) u Sarajevu. Na sastanku sam s velikom radošću ponovno susreo fra Benjamina, koji me je ovoga ljeta posjetio na Rodosu. Nakon završetka sastanka, fra Benjamin mi je velikodušno ponudio da me odveze automobilom prema Splitu. To je bila predivna prilika da vidim neka od najljepših mjesta u Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj te da na osoban način iskusim čuvenu gostoljubivost o kojoj sam toliko slušao.
## Petak, 10. listopada 2025.
Imali smo posljednji sastanak u Sarajevu, a zatim smo krenuli automobilom s fra Benjaminom, ocem Josipom i fra Ivanom prema Mostaru. Pratili smo tok rijeke mnogo kilometara. Prolazeći tim mjestima, nažalost, još uvijek postoje vidljivi tragovi okrutnog rata koji je harao ovim krajem devedesetih godina prošlog stoljeća.
Stigli smo do provincijalata gdje nas je dočekao provincijal i njegov tajnik, otac Andrija Majić, koji je studirao u Svetoj zemlji dok sam i ja bio ondje. Svi su ga tamo zvali nadimkom “capo”. Uvijek marljivo radi u vrtu i posvuda oko samostana. Bio sam oduševljen što ga ponovno viđam. Odmah nas je odveo da vidimo franjevačku crkvu koja je veličanstvena! Toranj je toliko visok da se vrti u glavi. Kada su upalili svjetla u crkvi, nisam mogao vjerovati vlastitim očima – nevjerojatan prizor. Inače ne volim previše moderne crkve, ali ovo je apsolutna ljepota. Premda ne volim visine, ipak smo se popeli na toranj i mogli smo vidjeti daleko unaokolo, kilometrima u svim smjerovima.
To je franjevačka crkva i samostan svetih Petra i Pavla, koja se nalazi u blizini Bulevara narodne revolucije, nedaleko od čuvenog Starog mosta. Crkva je izvorno izgrađena 1866. godine, no crkva i samostan su uništeni tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Moderna građevina koja danas stoji potpuna je rekonstrukcija. Zvonik crkve ima najviši zvonik u cijeloj regiji – visok čak 107 metara! Prekrasno je osvijetljen noću, prava je to svjetlost nade u ovome gradu.
Ostali smo na večeri s fratrima u samostanu, a zatim smo izašli u grad posjetiti povijesna mjesta. Sada sve izgleda tako mirno i spokojno. Prošli smo pokraj onoga što je nekoć bilo židovsko groblje – sada su ostala samo željezna vrata s Davidovom zvijezdom, pomalo slično židovskom groblju na Kosu. Ista vrata s Davidovom zvijezdom, ali tamo, unatoč činjenici da su SS-ovci deportirali sve Židove, još uvijek je ostalo nekoliko grobova koji svjedoče o tragediji.
Otišli smo vidjeti “Stari most” – Stari most Mostara. Prije rata, Mostar je bio poznat po svojem 400 godina starom kamenom mostu u turskom stilu. Često se govorilo da je to mjesto gdje se Istok susreće sa Zapadom u Europi.
Tijekom sukoba koji je razdijelio bivšu Jugoslaviju devedesetih godina 20. stoljeća, prekrasni Stari most u Mostaru bio je potpuno uništen. Dana 9. studenoga 1993., nakon nemilosrdnog granatiranja, elegantna građevina se srušila i pala u rijeku Neretvu, ostavljajući duboku ranu u srcu grada.
Most je obnovljen u dvije faze: prvu su vodili mađarski vojni inženjeri, a sastojala se od podizanja potopljenog materijala radi njegove prenamjene; drugu fazu činilo je uklanjanje privremenog mosta – zadatak dodijeljen španjolskim vojnim inženjerima – te obnova Starog mosta tradicionalnim osmanskim građevinskim tehnikama, koju je vodilo partnerstvo građevinskih tvrtki predvođeno turskom tvrtkom Er-Bu Teneli. Korišten je sitnozrnati vapnenac nabavljen iz lokalnih kamenoloma, a mađarski vojni ronioci izvukli su iz rijeke kamenje s izvornog mosta, premda je većina bila previše oštećena za ponovnu upotrebu.
Obnova je započela 7. lipnja 2001. godine. Rekonstruirani most svečano je otvoren 23. srpnja 2004., a procijenjeni trošak iznosio je 15,5 milijuna američkih dolara. Danas most ponovno stoji kao simbol pomirenja i nade.
## Petak, 10. listopada, navečer
Ponovno smo krenuli prema Splitu. Stigavši u grad, ostavili smo fra Josipa u njegovom samostanu. On je gvardijan u Provincijalnoj kući.
Zatim smo se uputili prema Franjevačkom samostanu i crkvi svetog Antuna Padovanskog koja se nalazi u Splitu. Ovdje živi fra Benjamin. Stigli smo i odmah smo navratili do crkve kako bismo se na kratko poklonili Isusu u tabernakulu. Kakva prekrasna crkva!
Crkva svetog Antuna dio je franjevačkog samostana koji pripada Franjevačkoj kustodiji svetog Jeronima, koja djeluje u Dalmaciji i Istri. Taj samostan je jednostavan, ali je svejedno duhovno svetište koje svojom arhitekturom i umjetničkim elementima odražava poniznost i jednostavnost franjevačkog reda. Samostan pored crkve služi kao živo središte vjerskog i pastoralnog života, gdje se održavaju liturgijska slavlja, duhovne obnove i razne dobrotvorne aktivnosti.
### Crkva i samostan svetog Antuna
Franjevačka crkva i samostan svetog Antuna nalaze se na sjevernoj strani Splita, uz plitki Kaštelanski zaljev, a njihova povijest seže daleko u prošlost – otprilike do 1020. godine. Isprva su njima upravljali benediktinci, a u 15. stoljeću franjevcima je dopušteno izgraditi samostan u blizini napuštene crkve.
Za ovaj kompleks gotičko-renesansnog stila ima više naziva. Prvi je samostan na Poljudu. Naziv Poljud potječe od latinske riječi močvara (paludes), budući da je do nedavno ovo područje bilo močvarno i prekriveno vodom. Drugi naziv je Franjevačka crkva i samostan Uznesenja Blažene Djevice Marije, dok se također naziva i Franjevačkim samostanom i crkvom svetog Antuna. Franjevačka crkva i njezin samostan predstavljaju najvrjedniji gotičko-renesansni kompleks u Splitu.
U renesansnom klauštru, iznad kojeg je podignut slikoviti toranj, postavljeno je nekoliko nadgrobnih spomenika uglednih lokalnih plemićkih obitelji (Alberti, Benedetti, Cuteis, Capogrosso, Florio, Marulić, Petrachis i drugi). Među njima je i nadgrobni spomenik biskupa i humanista Tome Nigrisa, čiji se portret slikara Lorenza Lotta čuva u dragocjenoj riznici samostana.
Među vrijednostima koje krase ovu crkvu, osobito treba spomenuti njezin oltarni poliptih, čiji je sastavni dio jedan od najstarijih poznatih prikaza Splita (djelo Santa Crocea), te iznimno zanimljiv i rijedak prikaz islamskog proroka Muhameda.
Crkva i samostan posjeduju prekrasnu zbirku srebrnih liturgijskih predmeta. Najstariji predmet je gotička lađica za tamjan iz 15. stoljeća i gotičko-renesansno raspelo iz 16. stoljeća. Muzej također čuva dragocjenosti iz samostanske knjižnice, poput bule pape Kalista III. iz 1457. godine, kojom su otkupljivali grijehe oni koji bi na blagdane Djevice Marije i prve nedjelje u mjesecu posjećivali poljudsko svetište i davali prilog za njegovu izgradnju. Osobito su vrijedni Psaltir Frane Razmilovića, Evanđelistar Marka Marulića (1516.) i 26 inkunabula.
Zatim su me odveli u moju sobu na gornjem katu – vrlo lijepu, udobnu i izrazito čistu!
## Subota, 11. listopada
Dobro sam spavao, a sljedećeg jutra ustao sam rano kako bih se pridružio zajednici na jutarnjem časoslovu i molitvama. Fratri su bili izrazito gostoljubivi, a gvardijan, otac Frano Delić, bio je vrlo ljubazan i brižan. Tako dobra svježa hrana za doručak, uz obilje kave i toplog mlijeka.
Moj domaćin, fra Benjamin, ima mnogo posla – on je župnik i s velikim žarom se posvećuje svojem radu na spašavanju duša u vinogradu Gospodnjemu. Vidim kako ljudi dolaze u župni ured s različitim zahtjevima, nedoumicama i potrebama.
Ručak je bio raskošan i iznimno ukusan, pripremila ga je ljupka Marija, koju zovu Maruška. Uvijek je tako vesela i nasmiješena. Župu također pomaže cijenjena sestra Lidija. Pripadaju redu Školskih sestara franjevki Krista Kralja. Ona je vrlo sposobna žena – vješta u svemu što radi.
Poslije podne me otac Benjamin odveo u centar grada. Oh, kako je lijep! Toliko rimskih obilježja – kao da se vraćate u daleku prošlost. Centar je tako čist i uredan, zgrade su dobro očuvane i sve je tako blizu mora, što stvarno nisam očekivao!
Split je najveći grad u Dalmaciji i drugi po veličini grad u Hrvatskoj. Smješten uz jadransku obalu, u podnožju planinskog lanca Mosor, jedno je od najvažnijih kulturnih, gospodarskih i turističkih središta u cijeloj regiji. Njegova povijest seže daleko u rimsko doba, kada je car Dioklecijan sagradio svoju veličanstvenu palaču krajem 3. stoljeća. Danas ova palača čini srce starog grada i nalazi se na UNESCO-ovom popisu svjetske baštine.
Split je poznat po jedinstvenoj mješavini bogate povijesne baštine i modernog urbanog života, gdje se uske kamene ulice isprepliću sa živahnom obalnom atmosferom, gostoljubivim kafićima, restoranima i brojnim kulturnim događanjima.
Posjetili smo samostansku crkvu franjevaca konventualaca koja se nalazi na zapadnom kraju čuvene splitske Rive. Ovo mjesto iz 13. stoljeća miran je, povijesni klaustar, ujedno i grobnica poznatog hrvatskog književnika Marka Marulića. Njegov status mirnog utočišta od gradske vreve čini ga vrlo pogodnim mjestom za molitvu i kontemplaciju.
Posjetili smo i katedralu svetog Dujma (hrvatski: Katedrala Svetog Duje), lokalno poznatu kao Sveti Dujam ili kolokvijalno Sveti Duje – to je katolička katedrala u Splitu. Katedrala je sjedište Splitsko-makarske nadbiskupije, kojom upravlja nadbiskup Zdenko Križić. Katedrala svetog Dujma složeni je crkveni kompleks formiran od carskog rimskog mauzoleja sa zvonikom; crkva je posvećena Blaženoj Gospi Bezgrješnoj Djevici Mariji, a zvonik svetom Dujmu. Zajedno čine jedinstvenu katedralu svetog Dujma.
Katedrala svetog Dujma, posvećena krajem 7. stoljeća, smatra se najstarijom katoličkom katedralom na svijetu koja je i danas u upotrebi u svojoj izvornoj strukturi, bez gotovo potpune obnove u kasnijem razdoblju (premda zvonik datira iz 12. stoljeća). Sama građevina, izgrađena 305. godine kao Dioklecijanov mauzolej, druga je najstarija građevina koju koristi bilo koja kršćanska katedrala. Rektor katedrale nas je srdačno pozdravio i pričao nam o svom životu i radu u ovoj svetoj građevini.
Posjetili smo i pravoslavnu crkvu svetog Save, koja se nalazi u ulici Obrov, iza ribarnice, u samom srcu gradske jezgre. Do nje smo stigli uskim, starim gradskim ulicama. Prostor za bogoslužje smješten je na drugom katu obnovljenog dijela nekadašnjeg samostana iz 14. stoljeća. Unutrašnjost je manja pravoslavna kapela ukrašena freskama i sakralnom umjetnošću. Osjećali smo da smo učinili ekumenski gest poštovanja i pomolili smo se za našu odvojenu braću u vjeri.
Kada smo se vratili u samostan, prisustvovao sam večernjoj svetoj misi nakon koje je uslijedio euharistijski sat klanjanja i blagoslov. Crkva je bila prepuna vjernika. Osim tamjana i puno svijeća koje su tiho osvjetljavale Isusa, euharistijskog Kralja, crkva je bila u potpunom mraku. Ljudi su bili jedno sa svojim Gospodinom – duboka tišina i skrušenost. Za mladog, tek zaređenog svećenika, ovo je pohvalan i ispravan put da privuče ljude Kristu poput pčela oko posude s medom. Tako bi i trebalo biti – mi smo svećenici pozvani tražiti i spašavati duše.
Nakon mise i klanjanja otišli smo u izvrsnu pizzeriju “Velo Misto”, čiji je vlasnik veseli Brane, i bili smo jako zadovoljni. Osoblje je pažljivo, ljubazno i gostoljubivo.
## Nedjelja, 12. listopada
Crkva je bila prepuna na svim nedjeljnim misama, a ispovijed je trajala neprestano cijelo vrijeme. Toliko je pobožnih mladih ljudi – i svi tako prijateljski nastrojeni! Sestra Lidija je vješto svirala orgulje, zbor je pjevao, a narod se s njima srdačno slagao u pjevanju. Nakon mise smo zajedno ručali.
Prisustvovao sam i večernjoj svetoj misi te koncelebrirao. Upoznali smo mnoge mlade ljude koji su dio Frame, Franjevačkog pokreta mladeži. Vrlo su vjerni, duboko pobožni, a mnogi dolaze na svetu misu i tijekom tjedna, ne samo nedjeljom.
Ponovno smo otišli na pizzu. Nikada mi ne dosadi dobra pizza, a ovaj put je s nama bio i Matej. On je tako radostan i simpatičan mladić, pravi sunčani karakter. Nakon pizze otišli smo na pristanište u blizini crkve, gdje su se okupili mladi iz Franjevačke mladeži. Koliko se sjećam, bile su tu Mihaela i njezina sestra, Lucija, Katarina, Karla i mnogi drugi. Sjeo sam s ovim divnim mladim damama. Mladići su pripremili meso za roštilj i deserte. Svi su se vrlo ugodno osjećali u međusobnoj prisutnosti – među njima vlada prava bratska, prijateljska atmosfera.
Imam sve veći broj riječi u svom hrvatskom rječniku, ali nisu sve baš primjerene za pisanje u ovom izvještaju! Međutim, smijali su se kada sam pokušavao sastaviti cijelu rečenicu na hrvatskom jeziku!
## Ponedjeljak, 13. listopada
Nakon zajedničkog doručka zajedno s fratrima okupili smo se oko velikog stola za kavu u samostanskom dvorištu. Još je dovoljno toplo za ugodno sjedenje vani. Kroz razgovor saznao sam mnogo toga o fratrima iz tog samostana – neki su mi prepričavali gdje i kako su sve služili u raznim župama diljem Dalmacije, a sada su u zasluženom mirovanju. Zanimljivo je da su neki od njih bili mladi bogoslovi baš u ovom samostanu i s nostalgijom se sjećaju tog vremena.
Proveo sam vrijeme zajedno s ocem Antom Mrveljem, ocem Šimom, ocem Tomislavom Ćurićem, ocem Matijom Matoševićem i ocem Matijom Jurišićem. Jedne večeri s oduševljenjem smo ugostili oca fra Matiju iz samostana, koji je nekada bio kapetan na brodu i prepričavao je dogodovštine koje je proživio – tako ugodan čovjek koji izvrsno govori engleski.
U dvorištu se nalazi još jedna zgrada, hospicij, u kojoj se brinu o nemoćnim, starijim fratrima. Dame koje tamo rade srdačne su i vesele, a očito je da se prema ovim starijim fratrima odnose kao da su članovi njihove vlastite obitelji – s toliko ljubavi i poštovanja. Primijetio sam Joška Mišu kako marljivo radi u vrtu. Vrtovi su zaista prekrasni i vrlo dobro uređeni.
Dok smo sjedili oko stola, gostoprimstvo po kojem su Hrvati širom poznati bilo je više nego očito, čak i kada nismo govorili iste jezike. Pili smo kavu zajedno i Marija je stavila nekoliko oraha na stol. Fratri su ih počeli jesti. Jedan od fratara primijetio je da nisam ništa uzeo za sebe i rekao je jednom od ostalih koji je sjedio blizu mene: “Daj ocu Luki malo oraha.” To je bila vrlo jednostavna gesta, ali vrlo važna – misliti na druge prije sebe. Bio sam ganut i to sam im rekao preko oca ekonoma koji je prevodio.
Danas me došao posjetiti fra Josip Cviković i poveo me u posjet otoku Visovac gdje fratri imaju samostan; smješten je usred prekrasne rijeke Krke – idiličan je i divan. Nekada je to bio novicijat reda.
Na putu smo se zaustavili u Sinju gdje je rođen otac Josip. Tamo se nalazi prekrasna bazilika Blažene Djevice Marije, a bio sam oduševljen kada sam pronašao relikviju blaženog nadbiskupa Alojzija Stepinca, čiju mi je malu svetu sliku Matej dao nekoliko dana ranije – kao da je tako nekako i trebalo biti, kao da je Providnost sve to vodila. Fra Josipova krvna sestra također je franjevka iz reda Školskih sestara Krista Kralja, istog reda kojemu pripada i sestra Lidija.
Probili smo se do obale rijeke, a tada je gvardijan samostana došao čamcem da nas dočeka i odveze na otok. O, moj Bože, zaista je idilično! Tako divno i mirno mjesto. Razgledali smo samostan, a zatim smo zajedno ručali u bratskoj zajednici.
Kada smo se vratili u Split, s fra Benjaminom i mladima iz Frame prisustvovao sam krunici i klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom u crkvi Presvetoga Trojstva. Okupilo se mnogo mladih ljudi – neki su svirali gitaru, drugi pjevali, neki molili u tišini, a neki čak i plakali od ganutosti. Moram reći da je bilo prilično dirljivo. Svi prisutni bili su potpuno usredotočeni na Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu – izvor svih milosti i darivatelj unutarnje radosti.
Jedna djevojka imala je vrlo melodičan, divan glas – mislim da se zove Katarina-Domenica. Rekao sam joj da ima sladak glas, što ju je razveselilo. Mislim da smo često spremni kritizirati, a istodobno spori u potvrđivanju i pohvaljivanju. Trebali bismo podržavati ljude i ohrabrivati ih da čine dobra djela talentima koje im je Bog darovao.
Bio sam pozvan da im dam apostolski blagoslov, što sam rado učinio, i molim se da ovi mladi ljudi budu svjetionici Božje ljubavi svima koje sretnu na svom životnom putu. Oni su ozbiljni, predani ljudi, a njihova dobrota i odanost me duboko oduševljava i nadahnjuje.
Ponovno smo otišli u luku gdje se mladi okupljaju i sjeli zajedno. Tonči Kotnohorsky mi je poklonio duksericu s njihovim logotipom Franjevačke mladeži. Kakva privilegija i čast biti usvojeni član njihove “bande”! U Engleskoj kažemo: “Ljudi koji mole zajedno, ostaju zajedno” – i to je moja iskrena želja za ove divne, inspirirajuće mlade ljude.
## Utorak, 14. listopada
Fra Josip došao je ujutro da me odvede na ručak u Franjevačko sjemenište u Splitu. To je zaista ogromna zgrada – nekima poznata kao “pentagon” zbog svojeg neobičnog oblika! Ogromni hodnici i manje sobe, ali zgrada je svijetla, prozračna i gostoljubiva.
Bila su ondje dva mlada fratra – brat Kristijan Pisac i brat Danijel Živković – koji su nas ljubazno pozvali na kavu nakon ručka. Jedan od njih bio je prisutan prethodne večeri na klanjanju u crkvici svetoga Trojstva koje je organizirala Franjevačka mladež.
## Srijeda, 15. listopada
Danas mi je posljednji dan u Splitu i moram priznati da mi je žao što odlazim. Bilo je to prekrasno, neponovljivo iskustvo. Ovi posljednji dani bili su poput istinske duhovne obnove – vrlo ugodni i blagotvorni za dušu.
Naravno, najzahvalniji sam ocu Benjaminu – on je ljubazan i iskren mladić. Nema petljanja s njim, sve je jasno i iskreno. On je duboko pronicljiv i zna dobro procijeniti ljude i situacije. Osjećam da je pravi blagoslov što mi je ušao u život. Premda je mlad, izuzetno je mudar i prava inspiracija.
Bio sam u Hrvatskoj već početkom 1980-ih godina, u Međugorju. U to vrijeme nije bilo hotela, pa smo odsjedali kod lokalnih obitelji, i sjećam se da me tada duboko dirnulo gostoprimstvo domaćih ljudi.
Istina je da su Hrvati nadaleko poznati po svom snažnom osjećaju gostoprimstva, koji se smatra važnim dijelom njihovog nacionalnog karaktera i kulture. Ova se osobina često opisuje kao iskrena, topla i orijentirana na zajednicu, a ne samo kao rezultat oslanjanja zemlje na turizam.
Zabilježio sam neke ključne aspekte hrvatskog gostoprimstva:
1. *Velikodušnost s hranom i pićem*: Domaćini obično nude obilne količine hrane i pića gostima. “Nepisano je pravilo” osigurati da su gosti dobro nahranjeni i zadovoljni.
2. *Dobrodošlica prema strancima*: Hrvati su obično otvoreni, prijateljski nastrojeni i tolerantni prema strancima. Često se trude da se posjetitelji osjećaju kao kod kuće i rado im pomažu s uputama ili informacijama. Ta otvorenost ključni je razlog zašto se turisti često osjećaju ugodno i uživaju u svom boravku.
3. *Snažne veze s zajednicom*: Gostoprimstvo se često proteže kroz snažan fokus na zajednicu i obitelj. Nakon što se osoba nađe u unutarnjem krugu prijatelja Hrvata, smatra se prijateljem za cijeli život i nikada se neće osjećati usamljeno.
4. *Neformalna susretljivost*: Hrvati su prirodno susretljivi i često će odustati od onoga što rade kako bi pomogli nekome u potrebi, smatrajući to prirodnim refleksom, a ne neugodnošću ili opterećenjem.
5. *Druženje uz kavu i obrok*: Društvene interakcije glavni su dio života, često usredotočene na zajedničke obroke ili dulje opuštene razgovore uz kavu. Ovaj opušteni pristup naglašava provođenje kvalitetnog vremena s voljenima i prijateljima.
U biti, hrvatski karakter definiran je istinskom željom da se drugi osjećaju dobrodošlo, ugodno i dobro zbrinuto – ukorijenjeno u kulturi koja visoko cijeni ljudsku povezanost, solidarnost i zajedništvo.
S punim srcem zahvaljujem svim fratrima, sestrama i mladima koji su mi učinili ovaj boravak nezaboravnim. Bog vas blagoslovio!
fra John Luke Gregory