Poljudska crkva posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije sagrađena je kao jednostavna. jednobrodna crkva dvoranskoga tipa u drugoj polovici XV. stoljeća. Na pročelju su crkve vrata gotičko-renesansnoga stila, tipična za vrijeme oko 1500. godine. U polukružnoj luneti tri su dopojasna svetačka lika u visokom reljefu. U sredini je Bogorodica. a uz nju sv. Ante Padovanski i sv. Frane Asiški. Njihovi nabujali oblici ukazuju da su djelo renesansnoga majstora. Crkvena je lađa natkrivena, nedavno obnovljenim, kasnogotičkim drvenim stropom, dok je u svetištu ušiljeni bačvasti svod. Gotičkom stilu pripada i kamena rezbarena Uskrsna svijeća u zidu uz trijumfalni luk svetišta, te umivaonik u sakristiji. Na opremi crkve zaposlen je 1493. godine splitski klesar Mihovil Mihanić koji radi kamenu ogradu svetišta s likovima Marije i Gabrijeia na rubovima.

U XVI. stoljeću crkvi su dograđene dvije bočne kapele na južnoj strani. Prvu kapelu do ulaza dala je podići sredinom XVI. stoljeća splitska plemićka obitelj Benedetti. U njoj se nekoć nalazila njihova grobnica s obiteljskim grbom, te slika Francesca da Santa Croce (Venecija, 1516.-1584.) Bogorodica s Djetetoni, sv. Petrom, sv. Klaroni, sv. Ivanom Krstiteljem i anđelima, koja na okviru takoder ima njihov grb. Druga kapela, kojoj je kameni okvir ulaza također ukrašen plitkorezanim renesansnim motivima, bila je posvećena sv. Križu. U njoj je izvorno stajalo veliko drveno, kasnogotičko raspelo.

Na glavnom oltaru nalazi se veliki poliptih kojega je 1549. godine naslikao Girolamo da Santa Croce (Santa Croce kraj Bergama, izmedu 1480./ 1485.-Venecija, 1556.), eklektik i kompilator u venecijanskim renesansnim slikarskim zbivanjima. U njegovim se brojnim djelima, koja primarno radi za provinciju, prožimaju utjecaji slikara iz obitelji BeIIini, Cime da Conegliana i Palme Starijega. Poliptih na Poljudu spada među njegove najveće izrađevine na hrvatskoj obali. Deset tabli poredano je u dva niza razdijeljenih drvenim, pozlaćenim i rezbarenim okvirima renesansnog stila. U gornjem su redu prikazani sv. Katarina Aleksandrijska, sv. Jelena, Bogorodica s Djetetom, sv. Klara i sv. Marija Magdalena. U donjem su nizu na središnjem polju sv. Frane Asiški, sv. Ante i sv. Bernardin. Desno su prikazi sv. Dujma i sv. Ivana Krstitelja, a slijeva sv. Ljudevit i sv. Jeronim. U vrhu poliptiha u trokutnom polju prikazana je Golubica Duha Svetoga. Na središnjem polju, uz lik sv. Frane slikar se potpisao: HIFRONYMUS DE SANTA CRVCE MDXLIIII. Ikonografski program za Santa Croceov poliptih franjevci su pomno razradili: uz titulare crkve i Reda (Uznesenje Bl. Dj. Marije, sv. Franc Asiški), tu su i sv. Jeronim, zaštitnik Dalmacije i sv. Dujam, zaštitnik Splita. Splitski je patron prikazan kao biskup zaogrnut teškim plaštom, s modelom grada u rukama. To je najraniji vjerodostojni prikaz grada nastao zastalno prema grafici ili crtežu. Naslikana je ne samo Dioklecijanova palača sa zvonikom katedrale, već i zapadni, srednuovjekovni dio grada s Mletačkom kulom.

U XVII. stoljeću crkva je bila temeljito preuređena u baroknom stilu. Tada su podignuti brojni mramorni oltari, od kojih se po obliku i vrsnoći izvcdbe isticao glavni oltar iz 1678. godine. Spadao je u tzv. tabernakul oltar s bočnim vratima za svećenički kor, dok je Santa Croceov poliptih bio postavljen u vrh istočnog zida svetišta. U obnovi crkve 1977./ 1979. svi su oltari razvrgnuti. 

Renesansnih je oblika i velika oltarna pala s prikazom Bogorodice zaštitnice sa sv. Sebastijanom, sv. Ljudevitom i Bogom Ocem. Bog Otac drži u rukama snop strijela i u kivnji ih baca na zemnike. Bogorodica širi plašt i zaštićuje skupinu pokleklih muškaraca I žena. Bogorodičin širom razgrnuti plašt predstavlja zapravo prepreku protiv strijela koje donose kugu. U tom je smislu objašnjiva prisutnost sv. Ljudevita i sv. Sebastijana. U Gospinu liku sjedinjuju se dvije ikonografske sheme: Bogorodica zašitnica (Gospe od Milosti; Mater Misericordiae) i Platytera, jer joj je na prsima medaljon s likom Krista-Emanuela.

Klaustar sagraden u prvim desetljećima XVI. stoljeca, smješten je, prema pravilu, sjeverno od crkve. U sredini je cisterna s dvije krune: jedna s grbom splitskoga kneza i mletačkoga plemića Vittoria Delfina iz 1453., a druga s franjevačkim grbom iz XVIII. stoljeća. Uokolo renesansni kanelirani piloni nose krov trijema. Uz južni i istočni zid trijema poredane su nadgrobne ploče koje su nekada bile u crkvi. Pripadaju uglavnom splitskim plemićkim obiteljima Alberti, Benedetti, Cuteis, Capogrosso, Florio, Marulić, Petrachis itd., a podignute su krajem XV. i prvoj polovici XVI. stoljeća. Skromnijeg su ukrasa grobnice iz XVII. i XVIII. stoljeća. Naj1jepše grobnice pripadaju Splićaninu, skradinskom i trogirskom biskupu Tomi Nigrisu-Mrčiću iz 1527. godine i plemkinji Katarini Žuvić koja je umrla pri porodu. Obje su zamiš1jene na isti način: unutar sitnoklesanog okvira prikazan je u reljefu pokojnikov lik u suvremenoj odjeći, popracen kićenim natpisom i obiteljskim grbom.

Sa zapadne strane klaustra uklopljena je vitka četverokutna kula s istaknutim završnim dijelom, ostatak složenijeg renesansnog obrambenoga sklopa.

U obnovi samostana narušena je do tada izvrsno sačuvana blagavaonica. Od prvotnoga zdanja ostali su sačuvani neki kameni nosači stolova i slika Posljednje večere na zapadnom zidu.

• Braća samostana
• Povijest samostana
• Muzejska zbirka
• Knjižnica

Na sjevernoj strani splitskog poluotoka, u zaklonjenoj i plitkoj uvali Kaštelanskog zaljeva, smjestio se franjevački samostan na Poljudu. Ime "Poljud" dolazi od Iatinske riječi "paludes" što znači: močvare, jer je sve donedavno ovaj kraj obilovao vodama. Pod tim imenom spominje se već u oporuci priora Petra (IX. st.) koji zemljište u Poljudu (in Palade) ostavlja crkvi sv. Ivana. U tako pitomu krajoliku, gdje su sve donedavno rasli voćnjaci i vinogradi ispresijecani poljskim putovima, otkriveni su tragovi građevina iz antičkoga razdoblja. lz toga vremena u samostanskom se sklopu čuva nekoliko ulomaka. Iz I. st. poslije Krista velika je nadgrobna ploča ugrađena u vanjski zid južne kapele, a ona spominje dekuriona (senator kolonije) Gaja Orhivija Amemptu. Kasnoantički način gradnje otkriva se u dijelovima istočnog i južnog zida samostanskoga vrta, dok podrijetlo velikog kapitela u predvorju nije istraženo. 

Na mjestu današnjeg samostana podigao je oko 1020. splitski nadbiskup Pavao crkvu Svete Marije Poljudske (S. Maria de Palude), koju s okolnim zemljištem u oporuci 1030. godine ostavlja svom ocu Prestanciju, splitskom prioru. Naslijedio ju je njegov sin Crni (Črni, Černe), takoder prior, a od njega sin Dabro, opat benediktinskoga samostana na Sustipanu. Od toga vremena crkvom i njezinim imanjem upravljaju benediktinci toga samostana.

U crkvi i samostanu sačuvalo se nekoliko različitih, ranosrednjovjekovnih kamenih ulomaka oltarne pregrade (ulomak stupa s kapitelom, greda s natpisom, dijelovi pluteja). Na luku ugrađenom iznad sakristijskih vrata stoji natpis: (MJ)HAELI ARCHANGELI OC HORATORIUM DO ADIUVANTE CONSTRU(CTUM)/ Mihovilu arhanđelu ovaj oratorij sagrađen je uz Božju pomoć.

U XV. stoljeću sustipansku opatiju, crkvu i posjede na Poljudu dobiva kao nadarbinu kardinal Bessarion (?, 1403.-1472.), učeni humanist, kolekcionar i zagovornik crkvenoga jedinstva. Upravo je on dozvolio franjevcima opservantima da uz zapuštenu crkvu i hospicij na Poljudu podignu samostan. Splitsko gradsko vijeće na svojoj sjednici 2. srpnja 1449. godine dopustilo je franjevcima da mogu praviti peć za vapno i sjeći grmlje na Marjanu potrebno za gradnju samostana (facere posse unam calcariani in Monte Mergnani et in ipso monte incidendo ligna ad comburendum praedictain calcariam). To je početak gradnje crkve i samostana na Poljudu, koji su sagradeni zajedničkim nastojanjem redovnika, gradske vlasti, milodarima i prinosima građana i plemića.

Franjevačka crkva i samostan Uznesenja Blažene Djevice Marije na Poljudu najvrjednija su gotičko-renesansna spomenička cjelina u Splitu. Ne samo kao graditeljski sklop, koji je usprkos pregradnjama, preinakama i obnovama sačuvao dobrim dijelom svoj izvorni izgled, već i po kiparskom, slikarskom i knjižnom inventaru. Nadgrobne ploče u samostanskome klaustru najveća su i najznačajnija zbirka renesansne sepulkralne plastike u Splitu.

Jednako je dragocjen i slikarski inventar od Santa Croceova prikaza sv. Dujma do Lottova portreta. U to humanističko ozračje nadomak turskih topova na Kliškoj tvrdavi uklapa se i knjižnica.

Poljudsko je svetište u zaravnjenoj uvali nad kaštelanskim plićakom, uz antičke ruševine i starohrvatske temelje, tijekom povijesti bilo istinsko humanističko utočište i plodonosno vjersko središte u koje i danas dolaze podjednako vjernici i znalci starina s istovjetnom željom da se u njegovom samotnom prostoru, zaklonjenom mrkim čempresima, upoznaju s religioznim i umjetničkim sadržajima koji se upravo ovdje prožimaju i dopunjuju.

Poljudska crkva posvećena Uznesenju Marijinu sagrađena je kao jednostavna, jednobrodna crkva dvoranskoga tipa u drugoj polovici XV. stoljeća. Na pročelju su crkve vrata gotičko-renesansnoga stila, tipična za vrijeme oko 1500. godine. U polukružnoj luneti tri su dopojasna svetačka lika u visokom reljefu. U sredini je Bogorodica, a uz nju sv. Ante Padovanski i sv. Frane Asiški. Njihovi nabujali oblici ukazuju da su djelo renesansnoga majstora. Crkvena je lađa natkrivena, nedavno obnovljenim, kasnogotičkim drvenim stropom, dok je u svetištu ušiljeni bačvasti svod. Gotičkom stilu pripada i umivaonik u sakristiji. Na opremi crkve zaposlen je 1493. godine splitski klesar Mihovil Mihanić koji radi kamenu ogradu svetišta s likovima Marije i Gabrijeia na rubovima. 

U XVI. stoljeću crkvi su dograđene dvije bočne kapele na južnoj strani. Prvu kapelu do ulaza dala je podići sredinom XVI. stoljeća splitska plemićka obitelj Benedetti. U njoj se nekoć nalazila njihova grobnica s obiteljskim grbom, te slika Francesca da Santa Croce (Venecija, 1516.-1584.) Bogorodica s Djetetom, sv. Petrom, sv. Klarom, sv. Ivanom Krstiteljem i anđelima, koja na okviru takoder ima njihov grb. Druga kapela, kojoj je kameni okvir ulaza također ukrašen plitkorezanim renesansnim motivima, bila je posvećena sv. Križu. U njoj je izvorno stajalo veliko drveno, kasnogotičko raspelo.

Na glavnom oltaru nalazi se veliki poliptih kojega je 1549. godine naslikao Girolamo da Santa Croce (Santa Croce kraj Bergama, između 1480./1485.-Venecija, 1556.), eklektik i kompilator u venecijanskim renesansnim slikarskim zbivanjima. U njegovim se brojnim djelima, koja prvotno radi za Provinciju sv. Jeronima, prožimaju utjecaji slikara iz obitelji Bellini, Cime da Conegliana i Palme Starijega. Poliptih na Poljudu spada među njegove najveće umjetnine na hrvatskoj obali. Deset slika poredano je u dva niza razdijeljenih drvenim, pozlaćenim i rezbarenim okvirima renesansnog stila. U gornjem su redu prikazani sv. Katarina Aleksandrijska, sv. Jelena, Bogorodica s Djetetom i anđelima, sv. Klara i sv. Marija Magdalena. U donjem su nizu na središnjem polju sv. Frane Asiški, sv. Ante i sv. Bernardin. Desno su prikazi sv. Dujma i sv. Ivana Krstitelja, a slijeva sv. Ljudevit i sv. Jeronim. U vrhu poliptiha u trokutnom polju prikazan je golub kao simbol Duha Svetoga. Na središnjem polju, uz lik sv. Frane slikar se potpisao: HIERONYMUS DE SANTA CRVCE MDXLIIII. Ikonografski program za Santa Croceov poliptih franjevci su pomno razradili: uz titulare crkve i Reda (Uznesenje Marijino, sv. Frane Asiški), tu su i sv. Jeronim, zaštitnik Dalmacije i sv. Dujam, zaštitnik Splita. Splitski je patron prikazan kao biskup zaogrnut teškim plaštom, s modelom grada u rukama. To je najraniji vjerodostojni prikaz grada nastao zastalno prema grafici ili crtežu. Naslikana je ne samo Dioklecijanova palača sa zvonikom katedrale, već i zapadni, srednovjekovni dio grada s Mletačkom kulom.

U XVII. stoljeću crkva je bila temeljito preuređena u baroknom stilu. Tada su podignuti brojni mramorni oltari, od kojih se po obliku i vrsnoći izvedbe isticao glavni oltar iz 1678. godine. Spadao je u tzv. tabernakul oltar s bočnim vratima za svećenički kor, dok je Santa Croceov poliptih bio postavljen u vrh istočnog zida svetišta. U preuređenju crkve 1977./ 1979. svi su oltari uklonjeni.

Renesansnih je oblika i velika oltarna pala s prikazom Bogorodice zaštitnice sa sv. Sebastijanom, sv. Ljudevitom i Bogom Ocem. Bog Otac drži u rukama snop strijela i u kivnji ih baca na zemnike (?!). Bogorodica širi plašt i zaštićuje skupinu pokleklih muškaraca i žena. Bogorodičin širom razgrnuti plašt predstavlja zapravo prepreku protiv strijela koje donose kugu. U tom je smislu objašnjiva prisutnost sv. Ljudevita i sv. Sebastijana. U Gospinu liku sjedinjuju se dvije ikonografske sheme: Bogorodica zašitnica (Gospe od Milosti; Mater Misericordiae) i Platytera, jer joj je na prsima medaljon s likom Krista-Emanuela. Slika je vrijedno djelo venecijanske umjetnosti prvih desetljeća XVI. stoljeća. Monumentalno zamišljeni likovi i njihova draperija krupna ukrasa, vješto oblikovane fizionomije pokleklih vjernika, a poglavito krajolik u perspektivi, ukazuju da je slikar poznavao ne samo mletačko već i srednjotalijansko slikarstvo. Njezin je autor Benedetto Diana (oko 1450.-1525.) i datira se oko 1520. godine. Na sjevernom zidu crkve izložena je i pala portatile s prikazom Bogorodice Bezgrešnog začeća. To je barokna kopija starije slike koju je 1518. bio naslikao Nikola Bralić. Kopiju je izradio svestrani Splićanin Mihovil Luposignoli (Split, 1693.- 1750.) prema narudžbi istoimene bratovštine i župana Pavla Kragujevića 1727. godine, kako je i zapisano na svitku u gornjem dijelu slike:

1518 DEL MESE DI GENARO FECE L’ORIGINALE NICOLA BRALICH GIACOSTINO ED IO MICHELE LUPOSIGNOLI HO ESTRATTO LA PRESENTE COPIA COME STA, E

GIACE COSI RICERCATO DALLA CONFRATERNITA DELLA STESSA B. VERGINE DI CONCEZION ERETTA NELLA CHIESA DELLI RR. PP. DI PALUDI L’ANNO 1727 EU XUPANO PAOLO CRAGUIEVICH.

Uz Bogorodicu su naslikani biskupi, redovnici, kardinali, pape i crkveni naučitelji koji su zagovarali dogmu o Marijinu Bezgrešnom začeću. Uz Tomu Akvinskog, Dunsa Scota i druge prikazan je i Muhamed u orijentalnoj odjeći sa svitkom na kojemu je citat iz Kurana: Nullus est ex Adam qui non tenuerit Satan, praeter Mariam et filium eius (Nema nijednog Adamova potomka, koji nije bio pod vlašću Sotone, osim Marije i njezina Sina). Taj se navod ne nalazi u Kuranu nego u Muhamedovim izrekama. Predaja tumači da je ova slika spasila samostan od napada Turaka, koji su ga poštedjeli vidjevši na oltaru proroka Muhameda.

• Raspored bogoslužja
• Povijest i opis crkve